01.01.15 u 09:37

MARTINA MLINAREVIĆ SOPTA

Zapamti, ništa bolan ti ne moraš!

Ima tako nekih ljudi koje možete slušati bez prestanka. Koji kad uđu u prostoriju, ispune je nekom bestežinskom vedrinom. Koji od svakog crnjaka mogu stvoriti fascinantne okuse i boje. On je bio jedan od takvih. Jebeno je početi priču sa "bio" jer odmah znate da ga nema više. Ali je vrijedilo to što je bio, više nego nekih besmislenih stotinu kojih još uvijek ima.

 Kad je počeo rat nisu htjeli nap ustiti Sarajevo. Voljeli su ga dušom onih koji su u njemu proveli čitav život, dobili dijete, izgradili topli dom pun ljubavi. Inat je ubio i magare, rekla je baba i stegnula krunicu još čvršće u šaci, okrećući se ka prozoru spretno da joj ne vidimo suze. Mokri krug na cvjetastoj svilenoj košulji nije znao lagati. Tih godina bila je na duploj dozi tableta i u vrijeme Dnevnika bi iznenada morala zatvarati kokoši. Prije nego su se sve veze presjekle znali smo da je tamo pakao. Jačinu njegova očaja nismo mogli osjetiti, niti si ga uz najbolju volju predočiti. Jer on nikad kasnije nije dopustio da mu u očima vidimo beznađe ožiljaka tog kaosa kojeg su preživjeli.  „Kako ćemo, lako ćemo!“ On je izmislio tu frazu. On je tu frazu živio punim plućima. Bosanski mangup, komentirala bi rodbina gledajući kako troši pare kao da je svaki dan zadnji. A mi, mi smo ga obožavali. Bio je naš Bog smijeha, zabave i uvijek novih i nepredvidivih zapleta. Davao je sebe za svaku sekundu, uživao u životu raširenim rukama, očima, ušima, kao da će ga evo, baš sad, nestati. Kao da je znao. S njim je svako naše ljeto bilo zabava kakva se nikad više neće vratiti. Zauvijek će ta sjećanja mirisati na sol na pedalinama, krv razbijenih koljena na toboganima, šaš Trebižata, bicikle kroz vrelih plus četrdeset, sladolede i pizze. Obožavao je Hercegovinu. Ljubuški. I nas grlate, čudnovate likove s kamenjara koje je mirazom dobio u život, kad se oženio. Moja raja iz škole je redovito svraćala kod mene kad bi skontali da je stigao. Jer to je značilo samo jedno – smijanje do držanja za stomak.  Prije nego što je umro, mora da se također smijao kao nikad u životu. Pričao je garant neki novi vic. Umro je u društvu svojih bliskih prijatelja u omiljenoj birtiji na Mejtašu. Preživio je sve dane najokrutnije opsade ikada i umro u danima mira od srčane kapi.  Zašto vam ovo pričam na dan dočeka Nove godine? Jer Nova godina nije odluka o minus nekoliko kila koje ti vise preko traperica. Život neće biti nimalo drugačiji sa srijede na četvrtak. Nema tog vremeplova koji džabe šalta raju iz govana u celofan iza ponoći. Ma koliko šljokica nabacio preko očiju večeras da sivilo sakriješ. Svijet neće biti drugačiji, ako smo mi isti.  Zašljokičaj zato u svojoj duši. Onako istinski. Do dna tabana. Kao da nema sutra. Kao da nema novih 365 dana u kojima si već isplanirao šta i kako. Jer i ne znaš hoćeš li uopće imati i jedan dan na raspolaganju, a kamoli 365. Ali budi stoga siguran da ti je taj jedan pun. Nasmijan. Od srca istkan. Mudima odživljen. Hrabrošću razvaljen. I da si razveselio nekoga. Da si ostao u nečijem životu i sjećanju mangup. Onaj obožavani. Čiji odlazak poremeti tektonske ploče duše i nitko te više nikada neće moći zamijeniti. Pa kakav si da si, jedan si. Ne padaj na marketing, ne gutaj fore idiotskog svemira, odluke, planovi, kurci-palci. Jebo teretanu od prekosutra. Šta ti može pomoć triceps, ako je ispod njega prazneps? Uživaj danas. U malim stvarima i velikim ljudima. Do sutra je pravo daleko i pravo blizu. Okreneš se i već nekog od njih nema...To boli, a ne salo oko struka.

KOMENTARI NA ČLANAK

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove magazina SUTRA.BA. Online magazin SUTRA.BA zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara SUTRA.BA nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

    Najčitanije:

  • 24 Sata
  • 7 Dana
  • 30 Dana

PROMO