09.12.14 u 14:24

TUŽNO

Nova kolumna Martine Mlinarević Sopta

Bilo je čarobno biti tog jutra, dan prije Badnjaka, u dnevnom boravku Amele Š. u trošnoj, vlažnoj kućici u Živinicama Gornjim. Voziti se četiri sata ledom i snijegom okovanim cestama, samo da bi na dva malena, poluraspadnuta kauča sa heklanim miljeima upoznao toliko tuge i toliko radosti u isti mah.

Nekadašnji tradicionalni odgoj ovdje na kamenu, suosjećajnost i brigu za najpotrebnije imao je u centralnoj suštini svoje naoko vanjske gordosti. Posebno u vrijeme blagdana. Svi koji smo odrasli u sjećanju na mokre skafandere koje nam did raširuje nad šporetom jer smo opet nespretno utrapili u snijeg, pamtimo umatanje kolača i kruha u šarene kuhinjske krpe, koje smo kasnije skupa s njim dijelili siromašnima. Puno je od umne i duhovne ostavštine tih ljudi preslikano i danas. Mnogi brinu o socijalnim slučajevima u svojoj blizini, o starima i nemoćnima, o bijedom nagriženim obiteljima, uplakanoj djeci. Tiho i požrtvovno, mada ni sami nisu u boljoj financijskoj poziciji. Svi oni su neznani anđeli naših življenja. I jedina ruka za spas onih koji se utapaju u beznadnosti svog očaja. Jednom mi je netko koga volim rekao da prilično naivno promatram život oko sebe. Pa neka. Meni je to jedini način da isti i preživim.  Da, zloba i licemjernost niknuli su kao korov, srce je organ koji rendgen današnjice sve rijeđe očitava, materijalno potkoženi često su samo rasipni hladnokrvci, surovi robovlasnici što izrabljuju i ponižavaju radnike do suza, a nerijetko i do smrti vješanjem. Ali ako na sva ta govna dođe samo jedan čovjek, ako bar jednu suzu poništi jedan osmijeh, onda cijela borba ima nekog smisla. Znam, ova država je razrušeni monstrum koji se većinom hrani mržnjom. Ona je globalni socijalni slučaj i višestruki endem nesnošljivosti u svjetskoj psiho-analizi. Grobnica normalnih, zlatni rudnik sebičnih autokrata. Pa ipak, biti tog jutra, dan prije Badnjaka, u dnevnom boravku Amele Š. u Živinicama Gornjim, u trošnoj i vlažnoj kući, bilo je potpuno čarobno. Amela je majka desetogodišnjeg Elevedina, ostavljena na milost i nemilost surove sadašnjice. Mlada žena godišta koje bi inače trebalo biti puno života, bez roditelja, bez ikakve podrške, blaga je i nježna, sa očima punim suza u kojima se još ogleda strah od pijanog muža koji ih je godinama sustavno fizički i psihički maltretirao. Žive u siromaštvu kakvom ste rijetko ikad svjedočili. Dječak je od gladi bio i hospitaliziran. No, svoju priču iznose hrabro, bez trunke lažnog samosažaljenja. Danas, kad su naši snovi čudesni svjetovi puni svačega, ona sanja da čisti wc-ove. I čak joj je i taj put do smrdljivog i prljavog toaleta nedokučiv i dalek. Općinu boli đon-obraz kojeg nema za ovu obitelj. Državu boli ona stvar koju nema za ovom obitelji. Promatram dječački sjaj u posivjelim Elvedinovim očima dok rastvara darovane paketiće, pristigle sa svih strana. Stotine adresa i dobrih želja. Čista i neokaljana sreća. Poput starih filmova. Poput djetinjstva. Vidjela sam ga večer prije na programu televizije kako čeznutljivo kaže da bi samo želio jednu jaknu i kompjutor. U tom trenu pogledala sam čovjeka do sebe. Znao je što mislim. Spakirali smo kompjutor i krenuli ujutro u Živinice. Po nikad većoj hladnoći. Gledam Elvedina i njegovu radost, dok u sebi zbrajam tisuće i tisuće maraka koje su strusili naši političari na svojim domjencima i okruglim stolovima, koje su upumpali u svoje bolide i vile. Povraća mi se. A onda se okrenem i na dva poluraspadnuta kauča u kući Amelinoj vidim ljude. Divne i velike ljude koji se sreću po prvi put. Doboj, Sarajevo, Kakanj, zapadna Hercegovina. Reklo bi se, sve "fašista do fašiste". U grlenom smijehu, s toliko jednostavne i bliske topline.  Čovjek koji se bavi peradarstvom i tešku muku muči s proizvodnjom jer Lijanovićevi poticaji završe jedino u Lijanovićevim proizvodnjama, doveo je svoju djecu da nauče davati od sebe onima kojima je to potrebno. Lekcije života u svakoj minuti. Prekrasna teta Nermina s kojom se i danas čujem.  Dok nas je Elvedin ispraćao s kapije, kao neki čarobni lutak, neumorno mašući tankim, dječjim rukama shvatila sam da niti jedna knjiga, ni znanstveno istraživanje, politička analiza, tv-debata, panel diskusija, konferencija upriličena o našem jadu i muci, ili kojekakvo drugo vladino i nevladino preseravanje kojim smo se bavili i iscrpljivali proteklih godina ne mogu doseći razinu bestežinske istine koja se uprizorila tako nenametljivo u toj prostoriji - zemlja nam je nepovratno sjebana, ali u njoj još uvijek žive beskrajno dobri ljudi. Ne vjerujte kad vam kažu suprotno, slušajte samo svoje srce, pomozimo najpotrebnije, da svi dočekamo blagdane u istinskoj radosti. Onako kako su nas nekad učili oni od kojih smo potekli.

KOMENTARI NA ČLANAK

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove magazina SUTRA.BA. Online magazin SUTRA.BA zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara SUTRA.BA nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

    Najčitanije:

  • 24 Sata
  • 7 Dana
  • 30 Dana

PROMO