More je mirnije i toplije od brzih i ledenih bosanskohercegovačkih rijeka koje obiluju virovima i opasnim strujama. Bez šlaufa, dušeka, mišića i ostalih vještačkih pomagala, dosta se teže održavati na površini u slatkim vodama, negoli u moru. Zato nije lako proplivati u rijeci.

Nije to bilo tako davno, bilo je to i naše more, uknjiženo 1/23.528.230 na naše ime. Vlasništvo smo mogli dokazati pasošem ili uvjerenjem o državljansvu. U to vrijeme, i u moru, i na morskoj obali, bili smo domaćini. Stranci su bili Česi, Rusi, Nijemci, Talijani…

Opijeni mirisom joda, morskih plodova i riba s roštilja, mirisom lavande, borovine i otrovnih oleandera, zaljubljivali smo se bespoštedno u sve što se tijekom evolucije uspješno osovilo na zadnje noge. Svirali smo gitare na morskim hridima i kreštali raspuklim glasovima; “Ni gledat očiii kako se žaaare…” Pili smo jeftina vina iz litarskih boca i rigali parizere, pileću salamu i mlijeko iz tertapaka po šljunkovitoj obali.

U Sarajevo smo često stizali vozom, najvećim muzičkim instrumentom na točkovima, crni kao sudbina koju ćemo iskusiti samo nekoliko godina kasnije. Putovali smo s pripitim ribarima koji su se vraćali s obala Neretve. Nerijetko smo spavali na podu, s ruksakom ili putničkom torbom ispod glave.

Kad su se zbog preljuba s ustaškom i četničkom dijasporom razvjenčali naši jugoslovenski roditelji, neko je ostao s ocem, neko s majkom i očuhom, a nekoga su usvojili posve nepoznati ljudi – isti ovi ljudi što nas, diljem svijeta, i danas usvajaju.

Ono 1/23.528.230, u skladu sa zadnjim zvaničnim popisom stanovništva Jugoslavije iz 1991. godine, više ne važi. Danas su na hrvatskoj obali Jadranskog mora domaćini samo oni naši sunarodnjaci koji imaju dvojno državljanstvo.  Uvjeren sam da mnogi bosanskohercegovački političari, koji nas ovih dana pozivaju da bojkotujemo jadransku obalu naših prvih susjeda, imaju hrvatsku domovnicu.

Od Sarajeva do hrvatskog primorja, uz malo putničke sreće, nestrpljiv vozač stigne za manje od četiri sata. U cegeru pod nogama suvozača, ili na najskrivenijem mjestu u prtljažniku, mnogi naši zemljaci kriju cigarete, alkohol i pažljivo odabrane prehrambene namirnice: sirove ćevape; koljenicu; sjenički sir; goveđu kobasicu; pileću i pureću salamu; konzervirane sardine, skuše i tunjevinu; jetrene paštete; teglu džema od drenjina; gazirane i prirodne sokove; čips s okusom paprike i rahat-lokume s orasima. Ukratko, sve ono što se nikakvom magijom ne može dopremiti do turističkih destinacija Turske, Egipta, Vijetnama i Grčke.

– “Imate li šta za prijaviti?”, upitaće granični policajac bosanskohercegovačkog državljanina.

– “Nemamo ništa”, odgovoriće ovaj samouvjereno, pazeći pritom da mu u odsudnom trenutku glas ne zadrhti.

Graničar, koji dobro zna koliko su male šanse da je vozačev odgovor istinit, najčešće se dobrovoljno i u interesu putnika pretvara da je uspješno prevaren.

U Hrvatskoj se govori jezik koji, uprkos svim njegovim neprirodnim i često rogobatnim izmjenama, još uvijek dobro razumijemo. Nisu nam strani mentalitet, običaji i navike tamošnjih ljudi. U ugostiteljskim objektima često nas poslužuju naši zemljaci, a ponekad nam iznajmljuju i vlastite apartmane. More je čisto, priobalni pojas raznovrstan, galebovi stasiti i dobro uhranjeni.

Za ljetovanje možemo odabrati izolovane otoke ili poluotoke sa živopisnim uvalama poput brdovitog i vjetrovitog Pelješca. Možemo odabrati opustjela sela s desetak kuća ili prenaseljene gradove, bliže destinacije poput Brista, Zaostroga i Drvenika, ili odvojiti dvostruko više vremena da se odvezemo do Istre.

Ako se odlučimo za ljetovanje na hrvatskom primorju, možemo odabrati krševite predjele Makarske rivijere ili vijugavu obalu koja se proteže po plodnom i obradivom zemljištu oko Pule i Medulina. Možemo odsjesti u hotelima, hostelima, privatnim apartmanima, bungalovima ili u kamp-kućicama. Hraniti se možemo u restoranima, ili u blagovaonici iznajmljenog apartmana.

Prehrambene namirnice možemo kupovati u jeftinim tržnim centrima poput Lidla, ili u malim i skupim prodavnicama koje rade samo u periodu turističke sezone. U svakom slučaju, ne treba zaboraviti ni koljenicu koju smo dopremili iz domovine. Ako smo već prihvatili rizik da je prevezemo preko granice, bila bi šteta da samo zbog lijenosti ili demencije dozvolimo da se pokvari.

U avion za Tursku, Grčku i Egipat ne možemo ukrcati šator za plažu, peglu na paru, suncobran, fen za kosu, termos-bocu, pretis-lonac, vreću dječjih igračaka i flamingose na napuhivanje. Priča se da su neki i to probali – njihove su namjere brutalno i brzo osujećene.

Ako u Hrvatskoj niste zadovoljni uslugom u hotelima, kafanama i restoranima, ako ste zgroženi neprofesionalnošću i neljubaznošću osoblja, ne trčite da se žalite Hrvatima, oni već odavno takve poslove ne rade pred domaćom publikom, već isključivo na gostujućim terenima. Sjetite se ko u Hrvatskoj radi ugostiteljske poslove i ne uskačite sami sebi u stomak!

Priča se po minderima i proglodanim sećijama da je Hrvatska skupa. Mislite li da je skijanje na Bjelašnici jeftinije? Provjerite cijene u našim hotelima. Uostalom, kad Hrvatska propadne kao Grčka, kad kuna devalvira kako je prošlo ljeto devalvirala turska lira, kad se u Hrvatskoj kao u Egiptu desi kakvo krvavo proljeće, ljetovanje u susjedstvu će biti jeftinije nego što je danas. Nadajmo se da se tako nešto ipak neće desiti!

Hrvatska je jedna od najsigurnijih turističkih zemlja. Možete li se sjetiti kada se u Hrvatskoj desio neki teroristički napad s pogubnim posljedicama po vaš turistički aranžman? Zato se ne mogu načuditi hrvatskim političarima koji potencijalne turiste plaše izmišljenim teroristima iz svog najbližeg susjedstva.

Istina je da se u Hrvatskoj, s vremena na vrijeme, desi poneki nacionalistički ispad prema turistima iz bivših jugoslovenskih republika i pokrajina, to je možda i jedina moja ozbiljna zamjerka hrvatskom turizmu.

Ako sam nekad u Hrvatskoj i osjetio neki animozitet prema Bosancima, taj animozitet nije dolazio od domicilnog stanovnišva, već od onih koji su sebi kao prioritetni životni cilj zadali zadaću da dokažu kako su veći Hrvati od onih koji to zaista jesu i koji takvu stvar nikome ne moraju dokazivati.

Kada se jednoga dana zaputim na ljetovanje u Tursku, Grčku, Bugarsku ili Egipat, biće to zato što sam poželio da vidim nešto drugo i drugačije, a ne zato što mi ne valja hrvatsko primorje.

Bez obzira na sve međudržavne nesporazume oko Pelješkog mosta, odlaganja radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, problema s migrantima i izbjeglicama, neodmjerenih i nepotrebnih izjava pojedinih hrvatskih političara, ne likujem što turistička sezona u Hrvatskoj nije ispunila očekivanja tamošnjih ugostitelja. Na kraju krajeva, manjak turista na hrvatskoj obali neminovno će se odraziti i na broj turista u Neumu i ostatku Bosne i Hercegovine.

Upućujem najoštiju notu protesta političarima koji bosanskohercegovačko stanovništvo pozivaju da bojkotuje hrvatsku jadransku obalu. Brzopleti stratezi su previdjeli da i hrvatski političari mogu pozvati svoje sunarodnjake da bojkotuju proslavu Nove godine u Sarajevu, Sarajevo Film Festival i skijanje na našim planinama. Prije negoli krenemo tim putem, trebali bismo se zapitati gdje bi nas i jedne i druge takvo ponašanje moglo odvesti.

Ovdašnji političari su toliko nerazumni i tvrdoglavi da me ne bi iznenadilo da Hrvatska zaista izgradi odlagalište nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, pa da onda Bosna i Hercegovina sagradi sličnu deponiju na jednakoj udaljenosti od hrvatske granice, samo sa suprotne strane. To što Bosna i Hercegovina trenutno možda i nema takvog otpada, to nije nikakav problem, barem se nuklearni otpad može jeftino uvesti.

Nije mi teško da nas zamislim kako svijetlimo u mraku s obje strane granice, sve dok nam ne poispadaju krvavi zubi i ne opadne kosa s potiljka i tjemena. Bez nadnošenja nad kristalnu kuglu, i bez udisanja sumporne pare, mogu da nas vidim kako u pakosnom zanosu trljamo fluorescentne radioaktivne šake, likujući što je dojučerašnjem bratu propala turistička sezona.

Nikad ne bih pristao da za novac, tuđu korist i sumnjive interese blatim hrvatski turizam. Jedan neljubazan ugostitelj, jedan skupo plaćen doručak, nasilje jednog heroinskog ovisnika, jedan komad ljudskog izmeta nasukan na snježnobijelu čednost morske pjene, sve su to odveć blijedi argumenti da bi se njima poništile ljepote hrvatskog dijela jadranske obale.

Ne bih uzeo novac – tako sam odgojen – zato insistiram da mi Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske ovu apologiju hrvatskog turizma plati petodnevnim turističkim aranžmanom za četveročlanu porodicu i to u onom dijelu godine koji ja odredim.

Nije meni do odmora i uživanja: hoću lično da provjerim da li su moje teze o ljepotama jadranske obale u Hrvatskoj tačne, ili sam i ja nečim potplaćen da promoviram hrvatski turizam.

ZAHVALJUJEMO SE MAGAZINU www.life.ba na dozvoli da prenesemo tekst u cjelosti.