17.04.2014.
Najnovije vijesti
Kolumne

Boris Dežulović

Balada o konju i krmku

Kad je pak vidio koliko je sranje izazvao svojom zahodskom kolumnom u Glasu Srpske šeretskog naslova "Miješano meso", izazvavši gnjev hiljada ljudi rođenih iz projekta jugoslavenske Komunističke partije o mješovitim brakovima, očajan se Kolja javio otvorenim pismom izvinjenja. Ne može, kaže, podnijeti osjećaj da je nekoga uvrijedio i povrijedio. Nije mu bila namjera da vrijeđa, nego da iznese stav. Pa mu je žao. Vjerujem da jest. Nije mu, promislite li malo, lako: nakon dvadeset godina, čovjek je u šoku i nevjerici otkrio da nacizam može uvrijediti ljude.

Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Hoćeš li, kaže, najbolji ikad? Čuj, reko, najbolji vic ikad?
 
Pa kud ćeš bolji, veli Kožo, nego kad pisac stihova "svaka žena kao leptir/živi samo jedan dan" - u kojima se dalje "ženi kao leptiru" obraća sa "eto, udade se ti za konja, mala šta ti bi?/Jel' ti možda reko da te voli/i da sam ja jedan krmak debeli?" - kad dakle autor pjesme o ženi-leptiru što se udala za konja umjesto za krmka napiše programatski tekst o pogubi mješovitih brakova?
 
Nikolu Pejakovića Kolju - banjolučko-beogradskog glumca, scenaristu, kantautora i Srbina - dugo je mučio tabu mješovitih, međunacionalnih i međuvjerskih brakova kao jugoslavensko-komunističko-udbaške ujdurme, podmuklog dinamita u "samim temeljima opstanka jednog naroda". Sedam dana, priznaje Kolja, razmišljao je o tome, nije to pitanje koje se može i smije dalje izbjegavati, sedam dana pritiskalo ga je iznutra i kruljilo mu u trbuhu, a on je siromah trpio i trpio, punih je sedam dana trpio dok nije na kraju odlučio da olakša i dušu i crijeva, pa sedmi dan sjeo u radnu sobu, smjestio se, udahnuo, zatvorio oči, grčevito stisnuo šake i napeo svaki mišić u svom tijelu da izbaci to iz sebe.
 
I onda se čudom začudio kad je vidio da je napravio sranje.
 
Kad je pak vidio koliko je sranje izazvao svojom zahodskom kolumnom u Glasu Srpske šeretskog naslova "Miješano meso", izazvavši gnjev hiljada ljudi rođenih iz projekta jugoslavenske Komunističke partije o mješovitim brakovima, očajan se Kolja javio otvorenim pismom izvinjenja. Ne može, kaže, podnijeti osjećaj da je nekoga uvrijedio i povrijedio. Nije mu bila namjera da vrijeđa, nego da iznese stav. Pa mu je žao. Vjerujem da jest. Nije mu, promislite li malo, lako: nakon dvadeset godina, čovjek je u šoku i nevjerici otkrio da nacizam može uvrijediti ljude.
 
Dvadeset godina živio je siroti Kolja u uvjerenju da je nacifašizam dobar, sretno društvo u kojem nema miješanja krvi i u kojemu svatko sa svojom vrstom liježe u krevet, u kojemu se "poštuju stare ugledne kuće, domaćini, narodni tribuni, vjekovni zakoni na kojima su narodi i ljudi opstajali, poštujući ta nepisana pravila, pravila oko ljubavi, posla, udaje, ženidbe, pravljenja kuće, putovanja, posuđivanja para", a onda, nakon dvadeset godina, otkrio da mitološka čudovišta iz miješanih brakova - "u kojima se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se radi mira u kući ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram" - zaista postoje, da izgledaju, govore i osjećaju kao i on, i da se vrijeđaju kad im kažeš da su manje vrijedni. Iznenada siroti Kolja otkrio u njima ljudska bića, a u sebi nacista.
 
Genijalnu bravuru izveo je Kolja sjedeći na svojoj radnoj školjci: optužio je jugoslavenske komuniste da su "propagiranjem i glorifikovanjem miješanih brakova, u nekoj vrsti jugo melting-pota, istope sve nacije i napravi jedna, jugoslavenska, ateistička", pa tako i doveli do rata kad je "taj naci-program, ta igra sa životima generacija, uvela porodice u međusobni rat". Optužio je, ukratko, komuniste za nacizam, za suštinski isti eugenički projekt kakvim su nacisti stvarali čistu, nemiješanu arijevsku rasu i naciju, pa napisao pamflet protiv mješovitih brakova, sve u slavu čistih, nemiješanih arijevskih rasa i nacija.
 
Skočio Kolja sebi u usta, pa pojeo govno.
 
Taj je fenomen posve nov u našim malim palanačkim i klajnburgerskim nacifašizmima: nacizam takozvanih dobrih ljudi. Nacizam dakle ljudi kojima je čisto društvo divna utopija što se sanja na zahodskoj školjci, i koji se iskreno čude kad shvate da ima tako osjetljivih ljudi koje njihova utopija može uvrijediti, povrijediti, udariti, ozlijediti, mučiti, protjerati, silovati, ubiti, zaklati i istrijebiti.
 
Nije Koljin rijetko imbecilni tekst zanimljiv samo zbog toga: on pamfletom protiv mješovitih brakova nenamjerno razotkriva temeljnu narav nacifašizma i srodnih totalitarnih ideologija, utopija o društvima strogih pravila u kojima su strogim "vjekovnim pravilima" podjednako uređene stvari oko "posla, pravljenja kuće, putovanja ili posuđivanja para" kao i one oko "ljubavi, udaje ili ženidbe". Toj utopiji suprotstavila se, eto, jugokomunistička podvala s mješovitim brakovima, sa "zadivljujućom lakoćom kojom su prevazilažene razlike, vjerske, kulturne i druge". "Žene i muškarci slobodne Jugoslavije ženili su se i udavali kao bezglave muve, ne mareći nizašta", lamentira Kolja na zahodskoj školjci, "i preko noći se odricali vjere, otadžbine, svega, zarad ljubavi."
 
Ne znam je li se nesretni Kolja onim ljudskim refleksom osvrnuo prije nego što je pustio vodu, ne znam je li pročitao svoj tekst prije nego što ga je objavio u Glasu Srpske: ako jest, mora vas fascinirati plitka tupost urbanog nacista iz moje generacije koji je 2012. godine iskreno gnjevan zbog "lakoće prevazilaženja razlika" i "odricanja od vjere i otadžbine zarad ljubavi".
 
"Ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao", citira Kolja "naše stare", precizno definirajući ljubav kao neprijatelja sretnog, čistog društva nerazličitih.
 
Ljubav je, naime, greška u sistemu: ljubav ne bira žrtvu, ljubav može, krv joj jebem, navesti krajiškog Srbina na podrinjsku Bošnjakinju, sarajevskog Bošnjaka na hercegovačku Hrvaticu, posavskog Hrvata na banjalučku Srpkinju, svakoga na svaku, svaku na svakoga, pa se više "ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole", ne zna se ni slavi li se u kući Vaskrs, Uskrs ili Bajram, ni tko je za obiteljsku, a tko za masovnu grobnicu.
 
Divno je stoga - u pravu je Kožo - kad društvo koje se tako panično boji ljubavi, pa zaljubljene smatra mentalno zaostalima, oduševljeno slavi čovjek koji će nakon toga mirno sjesti u svoju radnu sobu, smjestiti se, udahnuti, zatvoriti oči, grčevito stisnuti šake i napeti svaki mišić u svom tijelu da napiše ljubavnu pjesmu.
 
"Ubićete mene lako, ne treba vam oštra kama" - pjeva tako u pjesmi "Nema meni moje žene" Nikola Pejaković Kolja, banjolučko-beogradski glumac, scenarist, kantautor i Srbin - "sakrijte mi ljubav moju, moja slika pašće sama".
 
Tako su valjda "lako", bez "oštre kame", prije dvadesetak godina umirali slabi i zaljubljeni. Nema Kolja drugo objašnjenje. 
 
Jer ljubav je, shvatili ste, neprijateljsko oružje za dokidanje razlika. A razlike su dobre, da nema razlika, ne bi se znalo tko je konj, a tko krmak.
 

Komentari na članak ()

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove magazina SUTRA.BA. Online magazin SUTRA.BA zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara SUTRA.BA nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.
Još vijesti iz rubrike Kolumne +