15.08.12 u 12:42

SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ

Svuda je beznadno

Početkom ljeta zaprešićka Fraktura objavila je novu knjigu Semezdina Mehmedinovića, sarajevskog pisca s američkom adresom. “Autoportret s torbom” zbirka je proznih krokija, underground bilješki (zapisanih, naime, u metrou) o sebi, svojima i svijetu, ali ponajviše o usamljenosti i nepripadanju.

Autor koji je bljesnuo - ako tako razmetljiva riječ uopće pristoji piscu prigušenih registara, zaokupljenom intimističkim temama - knjigom “Sarajevo blues”, i novim se naslovom potvrđuje kao osebujan i moćan književni glas.  Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. godine, uređivao je više časopisa, objavio ukupno sedam knjiga, a u suautorstvu s Benjaminom Filipovićem 1994. godine snimio je film “Mizaldo ili kraj teatra”. Djela su mu prevedena na niz jezika, a dugu kolonu njegovih odanih čitatelja predvodi Paul Auster koji ga je svojedobno usporedio s Hemingwayem. Mehmedinović živi u Alexandriji, gradu na domak Washingtona. Mladi bez perspektive Kada ste 1996. napuštali Sarajevo, jeste li pomišljali da će egzil potrajati toliko dugo? Je li u vama barem tinjala nada da će se u nekoj doglednoj budućnosti prilike u zemlji popraviti do te mjere da počnete razmišljati o povratku? Očekivao sam zapravo da će egzil trajati samo onoliko koliko je neophodno da se odmorim od rata. I mislio sam se brzo vratiti. A onda je prošlo šesnaest godina. I to je sve. Ne znam kad se to dogodilo da sam prestao razmišljati o povratku. Povratak je najčešće pitanje koje meni postavljaju, i ja svaki put odgovaram drukčije, nekada kažem da ću se vratiti, a nekada kažem da se neću vratiti. To je zbog toga što ne znam odgovor. Kad bih se odlučio sada vratiti kući, to bi nakon toliko godina opet bio neki egzil. U Bosni je 1996, čini mi se, manjkalo svega osim nade. Što je od nje preostalo nakon svih ovih godina?  Nisam siguran šta je od nade preostalo, u međuvremenu je iz godine u godinu bivalo samo gore. I sada je prilično beznadno. Ja rijetko odlazim na internetske portale da provjerim šta se u Sarajevu događa, jer me te vijesti unervoze, i zbog toga je prilično limitiran svaki moj sud o današnjem stanju u Bosni. Ali kad je beznadnost u pitanju, ono što pouzdano znam je ovo: u strašnoj 1993. godini, u vrijeme opsade Sarajeva, postojalo je nekoliko adresa na kojima su se mogli objavljivati književni tekstovi, a danas više nema ni jedne. I znam da se mladi ljudi tamo osjećaju besperspektivno, pa traže načina da se odsele u zapadnu Evropu, u Ameriku, ili bilo gdje drugo.  Međutim, nije nada upitna samo u Bosni, s ovom ekonomskom krizom postalo je jednako tegobno u cijelom svijetu. Nasilje i ekonomija smrti postali su previše unosni. Ovdje su, recimo, nadu budili protesti (Occupy Wall Street), ali se sve to utišalo u međuvremenu. U Americi nije moguće mijenjati stvarnost izlaskom na ulicu, jer je najveći strah ljudi ovdje da će završiti na ulici. Prošlog ljeta se tim protestantima, sjećam se, obratio Žižek, sve su televizije njegovu posjetu prenijele kao važnu vijest. A neki dan sam čitao intervju s njim u kojem je on pokazan kao simpatični mizantrop i kolektivist. Čovjek ima vojsku svojih sljedbenika, a pored uzglavlja u svom stanu drži Staljinovu sliku! Sve je to prilično ludo. I beznadno je svuda.  “Više ne osjećam geografsku nostalgiju, ne postoji ni jedno mjesto na svijetu koje mi nedostaje”, pišete u knjizi. Demantira li taj iskaz onaj slavni aksiom koji poručuje kako možeš istjerati Bosanca iz Bosne, ali ne možeš Bosnu iz Bosanca? Ne osjećam nostalgiju, zaista. U vrijeme kad sam došao ovdje, 1996. godine, još su se, recimo, pisala i poštom slala pisma. Jedan prijatelj iz Sarajeva, ovih dana mi je tražio da mu donesem neke poštanske markice. Ja se ne sjećam kad sam zadnji put lijepio markice na koverte. Tada je Atlantik između kontinenata bio puno veći nego danas. Ma gdje bio, danas je dovoljno zaviriti u telefon i već imaš pristup svim svojim svjetovima. Svijet se prilično smanjio. Možda je i to iluzija, ali čini mi se da je nostalgija bila prirodna u vrijeme poštanskih markica, dok je još postojala stvarna daljina. Ja možda osjećam nostalgiju za tim vremenom kad je nostalgija bila moguća.  Samoća knjiga I puno prije službenog početka, emigracija je bila vaše skoro pa prirodno stanje. U pogovoru knjizi Miljenko Jergović veli: “On piše povijest svoga stranstvovanja”.  Miljenko se u svome tekstu sjeća vremena s kraja osamdesetih godina, ja sam tada radio u Zenici i svakodnevno iz Sarajeva putovao tamo na posao. Opisi onoga što vidim na tom putu postali su mala knjiga pjesama (objavljena 1990.) koja se zove “Emigrant”. Emigrant je bio sinonim za stranca. U knjizi “Autoportret s torbom” ja ponavljam isti postupak, ovaj put kao realni stranac, na putu do posla opisujem ono što vidim i što mi se događa. Biti stranac podrazumijeva nepripadanje mjestu na kojem si.  Stranac dakle ima iskustvo dva svijeta i dvije perspektive. Jedna je perspektiva svijeta iz kojeg dolazi, u odnosu na svijet u koji je stigao. Druga perspektiva je važnija: iz novog svijeta on gleda stari iz kojeg je došao. Tu perspektivu osjećam važnom i dragocjenom. Zapravo sam vrlo zahvalan zbog toga što odavdje, i s ove udaljenosti mogu pogledati na svoju bosansku prošlost.  “Mislim da sam objavljivao više nego što je trebalo”, kazali ste svojedobno u jednom od rijetkih intervjua. Znam podosta vaših odanih čitatelja koji bi rado udarili kontru toj ocjeni. Kako tumačiti takvu suzdržanost, vaše uporno inzistiranje na “nevidljivosti”? To što ja pišem ne može imati puno čitalaca. Pisci koji imaju veliki broj čitalaca osjećaju potrebu za čestim i sistematskim objavljivanjem. Ja taj pritisak nemam. Sve ovo vrijeme pišem jednu knjigu, za jednog čitaoca. I knjige imaju samoću. Više je knjiga koje postoje, a da ih niko ne otvara i ne čita. Objavljivanje knjige je velika odgovornost, i to je moralna odluka. Ne treba objavljivati knjigu koja neće imati barem jednog pouzdanog čitaoca. Ne treba uvećavati samoću u svijetu. Iskustvo infarkta “Naočale za čitanje pomažu da se odbranim od samoće. To je zbog toga što se s rijetkim prijateljima srećem u tekstovima”, napisali ste u “Autoportretu s torbom”. No čini mi se da se i cijela knjiga može čitati kao neka vrsta pokušaja obrane od samoće.  To je tačno. Meni pisanje i čitanje služe da pobjegnem od samoće. Osim toga, svakodnevno opisivati svijet oko sebe, pouzdan je način materijaliziranja samoće. Ovu knjigu sam pisao nakon iskustva infarkta. U protekloj godini, moja stvarnost je bila determinirana svjesnim ili nesvjesnim osluškivanjem srca. Nigdje se vrijeme ne pretvara u prostor tako očito kao na primjeru ljudskog tijela. A ovo je, prije svega, knjiga o tijelu. Svijest o svome tijelu istovremeno je i spoznaja vlastite samoće.  Zašto u knjizi koja je neka vrsta intimnoga dnevnika nema ni jednog jedincatog spomena posla kojim se bavite? Bilješke su nastale na putu prema uredu ili na povratku iz njega, ali vaše radno mjesto čitatelju ostaje terra incognita.  Razlog za to je, prije svega, mjesto na kojem su ove bilješke ispisane. U metrou, ispod zemlje, na putu do posla, i u povratku kući, pišem kratke dnevničke crtice u kojima najčešće opisujem ono što mi se u tom trenutku događa. U petnaestak minuta putovanja, zapisujem u male bilježnice koje svakodnevno za tu namjenu pravim. Bilježnica je zapravo list običnog papira za kopiranje, savijen na dva dijela, i prerezan. Tako nastaju dva manja lista iste veličine koja kad se polegnu jedan preko drugog i onda saviju po sredini, formiraju malu bilježnicu od osam stranica. U tih osam stranica se možda ne može ispisati puno sadržaja, ali kad se ritualno i svakodnevno piše, onda se bilježnice, i ispisani sadržaj u njima, namnože.  Znači, zapisujem događaje kojim upravo prisustvujem u metrou, ili se sjećam nečega što se tog dana dogodilo na raskršću ulica, na aerodromu, ili nekom drugom javnom mjestu. Na javnim mjestima su svi ljudi stranci, nerado komuniciraju međusobno, i zapravo zaziru jedni od drugih. Svaka interakcija između njih se pokazuje kao mala psihološka drama, i to je ono što mene zanima i što opisujem. Ljudi se osjećaju sigurno samo u svojoj sobi, u svom autu, to je comfort zone iz koje kad izađu osjećaju nesigurnost i strah. U bilježnicama, također, zapisujem i ono što mi se na poslu događa, ali te sam opise izostavio, jer ne spadaju u ovu knjigu, već u neku drugu.  Uz ostalo, knjiga se može čitati i kao uistinu dirljiva posveta obiteljskome životu. Je li, kada se podvuče crta, uski familijarni krug jedina domovina koja čovjeku preostaje?  To je tačno i lijepo rečeno. Ono što voliš jedino je što preostaje. Sve izvan tog familijarnog kruga je stvarno i simboličko inozemstvo, strani svijet. Ja sam vrlo pažljivo ogradio svijet svojih ljudi, onih koje volim, i često o tom svijetu pišem. Zapravo, pišem o onome što mi je poznato, jer imam strah od izmišljanja. Pišem u skladu sa svojim čitalačkim zanimanjima, a mene kao čitaoca najviše privlače marginalne forme, recimo - rub memoarske literature, koja je bliska poeziji zbog radikalnog prisustvu ličnog. I ja u tom hibridu poezije i memoarske esejistike nalazim neke mogućnosti novih formi.  Nisam za galeriju “Autoportret s torbom” predstavlja vas i kao sjajnog crtača. Razmišljate li o ozbiljnijem bavljenju likovnom umjetnošću, golica li vas pomisao na izložbu? Kad sam počinjao raditi na ovoj knjizi, crteži su se pojavili kao slučajno rješenje. Moja je prvobitna namjera bila snimati fotografije, da bih njima ilustrirao svoje bilješke. Ali ljudi su ovdje vrlo osjetljivi kad ih se na javnom mjestu slika, doživljavaju to kao ugrožavanje privatnosti, i opiru se. Da sebe poštedim neugodnosti, ja sam umjesto fotografiranja počeo crtati. Tako sam došao do crteža kao zamjene za fotografiju. I mislim da je to na kraju ispalo prilično sretno rješenje. Crtež čak i onda kad je hiperrealan ne kopira stvarnost, i upravo zbog toga u izvjesnoj mjeri fikcionalizira sadržaj i iskustvo u tekstu, a meni je to važno.  Većinu sam ih crtao na iPadu, u programu koji se zove SkechBook Pro. Nekada je crtež prethodio tekstu, a nekad je prvo ispisivan tekst. Crtanje ovdje nije došlo iz potrebe za ilustriranjem, niti se zapisi pojavljuje kao ilustracije crtežima. Mislim da skupa predstavljaju integralni dio cjeline. Nisam razmišljao o izložbi crteža, niti sam siguran da me to privlači. U galerijama izlažu slikari, a ja nisam slikar, premda mi jako prijaju pohvale za moje crteže.   

KOMENTARI NA ČLANAK

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove magazina SUTRA.BA. Online magazin SUTRA.BA zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara SUTRA.BA nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

    Najčitanije:

  • 24 Sata
  • 7 Dana
  • 30 Dana

PROMO