29.07.2014.
Najnovije vijesti
Stav

Sarajevska crvena linija

Haris Pašović: Zašto su crvene stolice stigle iz Srbije?

Nakon dojmljivog i efektnog rekvijema 'Sarajevska crvena linija' kojom je obilježena 20-godišnjica opsade grada, reditelj Haris Pašović za javnost pojašnjava sve 'medijske sabotaže' koje su se pojavile neposredno prije i nakon održavanja ove manifestacije

Piše: Haris Pašović, Depo

"Ponosni na svoje voljene, ponosni na svoje Sarajevo"

Sarajevo nije nasjelo na pokušaj sabotaže Sarajevske crvene linije – Sjećanja na 11541 ubijenog građanina i građanku Sarajeva tokom Opsade Sarajeva 1992.-96. Najprije se pojavila tvrdnja da koncept navodno nije originalan. Osim što je tvrdnja bila apsurdna – da sjećanje na naše ubijene nije originalno!? – bila je i obična podvala.

Svako ko išta zna o tome kako se jedan veliki projekat razvija, zna da su potrebne godine da osjećanja i ideje dobiju pravi oblik i izraz. U slučaju Sarajevske crvene linije bilo je to od 1998. godine kada sam prvi put, na koncertu Dine Merlina u Titovoj, shvatio koja je to ogromna količina života sadržana u hiljadama ljudi. Gledajući hiljade mladih ljudi kako pleše i pjeva, pomislio sam da je neprijatelj bio namjenio svima njima da budu ubijeni. Da naši branitelji nisu istrajali, da Sarajlije nisu istrajale, svi mi bi bili pobijeni ili protjerani .

Godine su prolazile i ja sam sve jače osjećao kako gradu nedostaje hiljade njegovih ubijenih građana. U proljeće prošle godine, mi u East West-u smo počeli sa konkretnim razgovorima o koncertu za naše ubijene sugrađane. Ja godinama radim u teatru, meni je prazno gledalište u sali, tokom proba, svakodnevna stvar. Ali mi znamo da će u to prazno gledalište na premijeri i kasnije na reprizama, doći gledaoci. Ovoga puta neće niko od onih za koje se koncert pravi, moći da dođe na izvedbu, zato što su svi ti gledaoci ubijeni.

Tvrdnju da je ideja za Sarajevsku crvenu liniju neautentična lansirali su oni koji su shvatili da je sjećanje na ubijene Sarajlije ujedno i dramatična optužba za ubistvo 11541 nevinog čovjeka. Nekoliko nepromišljenih novinara se upecalo na ovu propagandnu laž o navodnoj “neautentičnosti.” Borka Rudić i upravni odbor Udruženja novinara je dao krila ovoj podvali time što su je, bez ikakve provjere,  ponovili u svome saopćenju. Uz to, u postupku bez presedana u poslijeratnom novinarstvu u Federaciji BiH, oduzeli su mi pravo na slobodu govora i pokušali da mi onemoguće da odgovorim na lažne optužbe.

Za slabo poznatu instalaciju u New Yorku koja je upotrebljavala stolice nisam znao, ali i da jesam to ne bi ništa promijenilo. Sarajevska crvena linija – koncert za ubijene Sarajlije, i ta njujorška  instalacija nemaju nikave konceptualne veze. To je isto kao da neko optuži pisca da je neautentičan zato što u svojoj knjizi upotrebljava slova.

Ja radim 30 godina i imam besprijekornu umjetničku biografiju. Nikada niko nije rekao za neki od mojih mnogobrojnih radova da je preuzet od nekog drugog. Nije ni mogao reći, jer ja svoj posao radim pošteno. Moj jedini problem je što imam previše svojih ideja i što nemam vremena da ih sve realiziram.

Kada je bilo jasno da podvala o “neautentičnosti” ne prolazi, krenula je nova sabotaža. Navodno “otkriće” da su stolice nabavljene  u Srbiji, nije bilo nikakvo otkriće iz prostog razloga što sam ja prvi rekao odakle su stolice. Rekao sam to i prije nego što su stolice naručene. Jasno je da smo prvo provjerili sve mogućnosti u BiH.

Kad smo utvrdili da u BiH nema fabrike koja može proizvesti obične baštenske stolice, tražili smo u regionu. Crvena boja za baštenske stolice je netipična i bila je potrebna posebna proizvodna operacija da se proizvedu stolice u traženoj nijasni crvene. 

Privatna fabrika iz Vojvodine je bila jedina koja je mogla odgovoriti zahtjevu pod prihvatljivim uslovima. Druge ponude preko domaćih nabavljača iz Turske i Kine bile su nesigurne i skupe, u suštini nemoguće. Naravno, mogli smo tražiti da domaći dobavljač uveze stolice iz Srbije, kao što to većina dobavljača radi. Ali to bi bilo licemjerno i bijedno – platili bismo skuplje, a mi bismo bili “čisti”. 

Fotografija navodne etikete na stolici objavljena u rano jutro 6. aprila, bila je posljednji pokušaj sabotiranja. Stolice su mnogo puta prošle kroz ruke nas više od 100 oragnizatora, radnika i volontera tokom utovara, istovara, postavke, ravnanja i sklanjanja stolica. Nikada niko od nas, kao što nikada niko od destina hiljada posjetilaca, nije vidio nikakvu etiketu. Nije mogao ni da je vidi iz prostog razloga jer je nije bilo.

Ogromna većina Sarajlija nije nasjela na pokušaj da nam se podvali da smo puni mržnje prema Srbiji, da smo protjerivali Srbe iz Sarajeva i da se s nama ne može živjeti. To je bio cilj “senzacije” o stolicama iz Srbije. Čedo Jovanović je heroj u Sarajevu, kao što su sarajevski heroji i Mirjana Karanović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Đorđe Balašević, Miki Manojlović… Zbog čega ne bi, jednako kao oni, bio častan i tridesetogodišnji proizvođač plastike iz malog vojvođanskog grada i njegovi mladi radnici i radnice?

Oni su jedva zapamtili rat jer su tada bili djeca. Sada vrijedno rade i svoje proizvode prodaju u BiH, Hrvatskoj, na Kosovu… Većina plastičnih stolica u bosanskim i hercegovačkim baštama su najvjerovatnije proizvedeni u njihovoj fabrici.

Sarajlije nisu nasjeli na pokušaj sabotaže, ne samo zato što su znali da proizvođač može biti mladi Srbin koji nije zapamtio rat, ili vojvođanski Mađar, ili čovjek rođen u Sandžaku, nego jednostavno zato što znaju da su BiH i Srbija već 15 godina najveći trgovinski partneri u regionu.

Građevinski materijal za obnavljanje kuća uništenih u ratu, materijal za obnovu spaljenih mostova, hrana i mnogi drugi proizvodi, između ostalog, uvoze se i iz Srbije. Naši prijatelji iz Srbije rekli su da smo ovakvim gestom još jedanput pokazali kako su Sarajlije veliki ljudi.

Zajedno sa ostalim građanima u Sarajevu, branio sam Sarajevo od srpskih snaga tokom Opsade. Jedna crvena stolica mogla je biti i za mene. Potpuno slučajno sam preživio. Postoje stvari u životu koje su temeljne. Njihovo svođenje na medijsku “senzaciju” unaprijed je osuđeno na propast.

Sarajevo je impresioniralo svojim dostojanstvom na Sarajevskoj crvenoj liniji.

Desetine hiljada ljudi su tog dana došli da odaju počast našim voljenim koji su ubijeni. Hodali smo jedni pored drugih u nijemom razumjevanju. Bili smo neutješni. I bili smo ponosni na naše Sarajevo.

 

Komentari na članak ()

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove magazina SUTRA.BA. Online magazin SUTRA.BA zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara SUTRA.BA nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.
Još vijesti iz rubrike Stav +