I dok je vjetrić kojeg ljube zarobljenici koncentričnih krugova nosio i raznosio bespravno izgrađene nastambe pingvina i tuljana sa moga krova, drugoplasirana „Blaugrana“ se u derbiju 24. kola španske Primere obračunavala sa trećom Valenciom. Nova, rutinska i ubjedljiva pobjeda Real Madrida (Santander, 4:0) iz prethodne večeri učinila je da bodovna razlika između dvije prvoplasirane ekipe naraste na grotesknih 13 bodova, pa je sinoćnjem domaćinu u nastojanju da (koliko-toliko) sačuva obraz igrala samo pobjeda. No, već u 9. minuti stigla je potvrda ovosezonske lohotnosti Barcelonine odbrane. Pablo Piatti je iskoristio slabu reakciju zadnje linije domaćina i goste doveo u neočekivano vodstvo. Slabih rekacija odbrane je nakon trice u Pamploni, da se razumijemo, bilo i prošlog utorka u Leverkusenu, no Barsa je, ponajviše velikoj razlici u kvalitetu zahvaljujući, ipak stigla do rutinske (3:1) gostujuće pobjede u prvoj utakmici 1/8 finala Lige prvaka. Ovoga puta trebalo je ponuditi nešto više. I to se, srećom po sve istinske zaljubljenike u fudbal, sinoć i desilo.

Uslijedio je, dakle, nadahnut i opširan odgovor aktuelnog španskog i evropskog prvaka u kojem smo, nakon nekoliko blijedih i otaljavanjem prošaranih Barceloninih sedmica, konačno mogli istinski uživati. Tiki-taka, sjajna proigravanja i lucidna rješenja, pete i driblinzi, piruete i udarci preko glave... Ničega u prostalih 80 minuta nije nedostajalo. Onoga zbog čega se i fudbal igra, golova – ponajmanje. Ako je Diego Alves na golu Valencie briljirao u duelima sa Alexisom i Fabregasom čije je nebrojene pokušaje na čudesan način uspijevao zaustavljati, onda mu je epitet igrača utakmice mogao preoteti samo jedan čovjek. Leo Messi. 4 postignuta gola i potezi koje je sinoć spojeno izvlačio iz mađioničarskog šešira učinili su da mreža gostiju bude napunjena do vrha (5:1), a da se svi oni koji i dalje misle da nije Najveći vrate u svoje sobe od pluta i pokriju jorganom po glavi.

Inspiracija je čudo i kada je u društvu „Blaugrane“ (skoro) sve je moguće. Da se odbrani titula španskog prvaka baš i ne, ali da se ponovo dođe do kraja u Ligi prvaka i osvoji Kup kralja itekako. Sve što je Guardioli do kraja sezone potrebno je da pomenuto društvance gaji i drži na okupu. Baš kao što je to radio i u protekle 3 sezone.

VIP društvo inspiracije & magije je za londonske „Plavce“ pak, već odavno stvar prošlosti. Tvrda i žilava šnicla koju Andre Villas-Boas (opet) nije do kraja ispekao bila je navijačima Chelsea na Stamford Bridgeu servirana i u subotu poslijepodne kada su skoro svi očekivali da se za ručak smaže i bez većih problema provari slabašni Birmingham. No, i drugoligaš je bio pretežak protivnik za 1/8 finala FA kupa. David Murphy je goste u 20. minuti čak doveo i u vodstvo, a kad je Juan Mata par minuta kasnije zapucao penal, činilo se da bi se portugalski stručnjak već u subotu navečer mogao posvetiti pakovanju kofera.



Da tako i ne bude pobrinuo se Daniel Sturridge u 62. minuti koji je obezbijedio poravnanje i novu utakmicu koja će se na St. Andrew'su igrati u martu. Puno prije toga, već sutra,  slijedi „utakmica istine“ za Chelsea u kojoj će ga na krcatom San Paolu dočekati Napoli. Teško da bi gazda Abramovič mogao zaignorisati još jednu „nesnalažljivost“ skupo plaćenog trenera koja se, s obzirom na trenutnu formu engleskog viceprvaka, nameće kao vrlo realna opcija.

„Veliko takmičenje u kojem i mali imaju šansu“ deviza je koja FA kup prati od njegovog početka. Davne, pretpotopne 1871. skontalo se da se „doticanje zvijezda“ nokaut formatom i žrijebom u kojem neće biti „povlaštenih“ omogući i ekipama iz nižih rangova takmičenja. Sve dok ne nalete na runjav nos. Baš na runjav, „Blue nose“ Evertonovaca naletili su tako u subotu komšije iz Blackpoola. Susret koji je, s obzirom na prošlogodišnju utakmicu istih suparnika u okviru Premier lige (5:3), najavljivan kao potencijalno najatraktivniji u 1/8 finala i koji je skoro do posljednjeg mjesta napunio liverpulski Goodison Park, rezultatski je riješen već nakon 7 minuta.

Samo je toliko vremena bilo dovoljno domaćinu da preko Drenthea i Stracqualursia pobjegne na nedostižnih 2:0, a do kraja utakmice gostima jasno pokaže da je Premiership ipak prva, a Championship tek druga engleska liga. Lijep i napadački fudbal kojeg su „Mandarine“ nastavile gajiti i po ispadanju iz društva najboljih ovoga se puta pokazao nedovoljnim, a pogođene stative i prečke i promašeni (Kevin Phillips u 91. minuti) penali sigurno neće usporiti želju gostiju da posljednju epizodu ovosezonske avanture u FA kupu zaborave što prije.

Svježe ružnih sjećanja htio se u nedjeljno jutro kutarisati i Arsène Wenger. Zgužvan i shrvan potmulim bolom iz želuca morao je sebi u ogledalu priznati da je u samo 4 dana uspio ispasti i iz Lige prvaka i iz FA kupa. I dok se u mračnom tunelu San Sira horor (0:4) još i mogao zataškati lažnom perspektivom revanša u kojem će „Tobdžije“ pokušati bar minimalno pobijediti AC Milan i tako sačuvati čast, 0:2 na Stadionu svjetlosti ništa nije moglo popraviti. Arsenal je i definitvno ispao iz jedinog takmičenja u kojem su mu se davala kakve-takve šanse za konačni trijumf i prekid sedmogodišnjeg posta kada je osvajanje trofeja u pitanju.



„Imali smo 3 vezana gostovanja u 7 dana i morali smo igrati na izuzetno teškim terenima. Raspored nam nije išao na ruku, no moramo se skoncentristai na iduću utakmicu kada nas čeka derbi sa Tottenhamom. Osvajanje 4. mjesta u prvenstvu je sada naš prioritet i to bi zaista bilo kao osvajanje trofeja za Arsenal“. Prašinu iz vitrina „Emirata“ Wenger je tako bacio u oči vlastitih navijača i pokušao ju zagurati pod grbav i sužen tepih „borbe za minimum“. To što se na njemu, skupa sa „Čiraševim“ izabranicima naguruju i Chelsea, Newcastle i Liverpool manje je bitno. Bitno je da Wenger ima „magiju“. I kaskadersku viziju u kojoj se baš on, suhonjavoj figuri zahvaljujući, na kraju sezone provlači kroz skučenu rupicu koja dijeli uspjeh od totalnog kraha.

FA priču o „malim“ i „velikim“ nastavili su u nedjeljno poslijepodne Crawley Town i Stoke City. Džaba je bilo što su lokalci tribine stadiona Broadfield ispunili do kraja kada ih više od 4214 nije moglo stati na iste i kada su niže od Petera Croucha. Svaki ozbiljniji skakač u vis bi ih iz zaleta, bez po' muke preskočio, a domaće „Crvene đavole“ bez većih problema preskočili su „Grnčari“.



Četvrtoligaš protiv premierligaša nije mogao, makar je bruka od sudije Mike Jones u 17. minuti prestrogo isključio Rorya Delapa. Već u 41. pomenuta uvreda za profesiju fudbalskog sudije je izmislila penal za goste, kojeg je Jonathan Walters pretvorio u 0:1. Početkom drugog poluvremena (53. minut), Crouch je osim od tribina njihovog stadiona bio viši i od svih odbrambenih igrača Crawleya, pa se uprkos brojčanom preimućstvu i svim pokušajima koje su do kraja imali, domaćini nisu uspjeli osladiti ničim, čak ni počasnim njihanjem Begovićeve mreže.

Drugačiju priču od  četvrtoligaša iz Sussexa, uspio je ipak ispisati trećeligaš iz Hertfordshirea. Za preskočiti tribine Stevenageovog stadiona Lamex trebala bi i motka, no Tottenhamovim igračima je za nešto više od početnih i blijedih 0:0 trebala prijateljica drugačija od one na koju se oslanjao Sergey Bubka.



Inspiracije, na žalost po „Spurs“-e ovog puta nije bilo, pa će Harrya Redknappa osim tikova povezanih sa razmišljanjem o preuzimanju „Tri lava“ do 7. marta moriti i oni koji se tiču i utakmice viška u FA kupu. 

Inspiracija je, za divno čudo, ove nedjelje posjetila Anfield Road i zavukla se pod crevene dresove Liverpoola. Iako su se „Galebovi“ iz Brightona tokom prvih 45 minuta maskirali u tvrd orah, u drugom je dijelu utakmice na naplatu došlo svo fulanje 100%-tnih šansi, te pogađanje prečki i stativa u kojima su „Reds“-i i dalje, bar kad je engleski nogomet u pitanju, bez premca. Nakon gustih i neizvjesnih 2:1 na odmoru, ekipa Kennya Dalglisha je krenula u juriš bez rezervi i kalkulacija, pa se mreža Petera Brezovana do kraja utakmice tresla još 4 puta. To što su od ukupnih 6 domaćih golova gosti postigli 3 (2 autogola Bridcutta i 1 Dunka), što je Luis Suarez u finišu promašio penal, a neiskorišteno ostalo još barem 4-5 povoljnih prilika i nije toliko važno.



Ubilježila se najubjedljivija pobjeda sezone, ovjerio prolazak u ¼ finale, a znake (fudbalskog) života uspio je pokazati čak i Andy Carroll. Partija sa stilom, u kojoj se neuspješni pokušaj žonglranja gostujućeg halfa/kaskadera Lewisa Carla Dunka u vlastitom petercu ipak istakao svojom bizarnošću, ravnodušnim je mogla ostaviti slabo koga. Stoga i ne čudi da se izvjesni gologuzi avanturista u sudijskom vremenu zatrčao sa Kop-a i pohrlio kapitenu Carragheru u zagrljaj.



Za Italiju ovog puta nije bilo dovoljno vremena. Nije bilo vremena ni da spominjana i tek jučer preuzeta smjena Juga potraje. Već danas poslijepodne komandu je opet zadužio neumorni LČ. Neka. Ima vremena. Vrijeme južine i Serie A tek dolazi.