04.01.12 u 09:07

ABDULAH SIDRAN

Pokatkad mi se činilo da Kusturica nije ni pročitao to što sam mu nudio

Sadašnjem Kusturici ja ne trebam. Nismo se mogli dogovoriti o saradnji. Njega ne zanimaju moje još dvije napisane priče o ocu, čime bi se i u filmskom izrazu kompletirala ta moja autobiografska ispovijest. On smatra da su odnosi u svijetu nakon rušenja Berlinskog zida postali bitno drukčiji, da svijet traži sasvim nove i drugačije priče, i da su, prema tome, moje fabule postale irelevantne itd

  "U svim primjerima ljudska je sudbina bitno determinirana naslijeđenim roditeljskim križem. Neznatan je, ako uopće i postoji, prostor u kojem čovjek sam kreira svoju sudbinu... Za razumijevanje fenomena Kusturica važno je dvoje: životni put i politička uvjerenja njegova oca Murata te činjenica da je Emir svojim roditeljima bio sin jedinac... Drukčije rastu i drukčiji ljudi postaju djeca iz mnogočlanih obitelji”, priča BiH-pisac Abdulah Sidran u intervjuu Novostima; zanimljivo štivo. Abdulah Sidran bio je najveća zvijezda ovogodišnjeg pulskog Sajma knjiga. Krhkog zdravlja i brzo se umarajući, pisac se jedva nosio s četom obožavatelja, novinara i čitatelja koji su mu na potpis pružali primjerke njegove nove knjige, najprodavanije na Sajmu, “Otkup sirove kože”. Na Doručku s autorom, gdje je sa Sidranom razgovarao Vojo Šiljak, kavana je bila toliko natrpana publikom da je izgledala poput tramvaja u vrijeme prometne špice: svako toliko, neki bi se zakašnjeli autorov štovatelj hvatao za vrata, da bi potom, kad bi htio zakoračiti unutra, ustvrdio kako je u dovratku uglavljeno nekoliko kao u konzervi sljubljenih ljudskih tijela. Svi su željeli čuti duhovite, visprene odgovore pisca koji sam za sebe, ne gnjaveći se lažnom skromnošću, kaže kako je najbolji bosanski pjesnik nakon Maka Dizdara. U “Otkupu sirove kože” Sidran se, jednako kao i u scenarijima za filmove “Otac na službenom putu” i “Sjećaš li se Dolly Bell?”, bavi sudbinom svoje obitelji, posebice svojim ocem, kojeg je sustigla kletva iz neugodne poslovice “dabogda imao, pa nemao”. U bivšem je režimu, naime, najprije doživio meteorski uspon do pozicije pomoćnika ministra, da bi godinu dana kasnije završio na Golom otoku, nakon čega su slijedili profesionalna degradacija, preseljenja, stanovi bez sanitarnog čvora i život u stjeničavoj baraci s lesonitnim zidovima. Proučavajući obiteljske dokumente u potrazi za razlozima koji su oca doveli do robijaškog odijela, Sidran otkriva kako jedna razglednica koju je obitelji poslao iz toplica počinje pozdravom “zdravstvujte” – pogrešna riječ u pogrešno vrijeme. “Zdravstvujte” je ključna riječ u “Otkupu sirove kože”, svi su to shvatili. To je riječ za koju kažete da je promijenila sudbinu vaše obitelji. Je li bila dovoljna samo ta jedna riječ ili su morale postojati još neke, kao i optužbe? Ima u Šalamova krasan detalj: u transportu za Sibir, osuđenici propitkuju jedan drugog koliko je koji godina fasovao, koja mu je krivnja itd., pa kad jedan rekne da je osuđen na petnaest godina a da nije kriv ni za šta, onaj mu drugi kaže: “Lažeš, ni za šta se dobiva deset!” Ko iole poznaje atmosferu iz godina Informbiroa, zna da nije morala postojati ni krivica ni “krivica”, tj. da se ona mogla napraviti doslovno od svega, tj. ni od čega i od bilo čega. Zato je potpuno logično da je to rusko “zdravstvujte” na poštanskoj dopisnici, kojom se 26. aprila 1949. moj otac Mehmed Sidran porodici u Sarajevu javio iz slovenačkog Zdravilišča Laško, moglo biti sasvim dovoljno za hapšenje i presudu koja se zvala “administrativna mjera društveno korisnog rada”, s apsurdnom pisanom napomenom “bez lišavanja slobode”. Presudu koju izriču dvojica “partijskih drugova”, nakon tromjesečnog batinanja u sarajevskom Centralnom zatvoru i prolaska kroz pakao sobe 58, u kojoj su formirane prve golootočke grupe “revidiraca”: batinaša, sobnih starješina i njihovih pomoćnika. Kažete da vas ne zanima porijeklo vaše obitelji, nego porijeklo vaše patnje. Je li vas pratila svojevrsna neizvjesnost, to što nikad niste uspjeli doznati je li vaš otac bio pozitivan ili negativan lik, što se njegova biografija i njegov moralni habitus nisu mogli uklopiti u neku crno-bijelu sliku tako da možete sa sigurnošću reći je li bio dobar ili loš čovjek? Ne baš da me ne zanima, ja sam još veoma znatiželjan čovjek, ali jeste istina da sam u istraživanje obiteljskoga porijekla ušao istražujući uzroke i porijeklo svojih životnih nevolja i patnji. Ni pitanje očeve časti nije najbitnije. Golootočani su jedni drugima sve oprostili – poneki kaže: “Nismo Titu, nismo Jovi Kapičiću” – a ja sam, nakon tolikih godina, ipak razumio da su očeve nevolje poslije robije i, posljedično, mizeran društveni status naše porodice, bili rezultat njegove nespremnosti, njegovog odbijanja “da sarađuje”. Znate, svaki je od ibeovaca po odsluženju kazne imao obavezu da kroz redovna javljanja “tamogdjetreba” sarađuje s Udbom, dakle da potkazuje, podnosi izvještaje, prijave, denuncijacije. Ko se tome opirao, prolazio je poput Mehe Sidrana ili još gore. U nekom pedagoško-moralnom smislu, ni za koga, a kamoli za vlastitoga oca, ne bih mogao izričito i sa sigurnošću kazati da je bio dobar ili loš čovjek. Sigurno je da su ljudi s iskustvom Gologa otoka, svi bez iznimke, bili psihički razorene ličnosti i da često nisu mogli biti valjani očevi i muževi. Zamislite, recimo, jednog od takvih pater familiasa kako na svaki jači noćni zvuk skače iz postelje i u stavu mirno stoji pokraj kreveta, misleći da je još na robiji… Pišete kako su na Golom otoku držali ljude dok ne prestanu biti ljudi, dok u njima ne bude uništeno i posljednje zrnce čovječnosti? Da, o tome nema nikakvoga spora, to je bilo pravilo, zakon. Naveo sam jedan primjer iz Hrvatske. Osuđenik pita svoga isljednika kad će biti pušten, on mu odgovara: “Kad se svima ogadiš”; kad mu nakon izvjesnog vremena ponovno dođe i rekne: “Svima sam se ogadio, je li vrijeme da me pustiš?”, dobiva odgovor: “Nije još. Pustiću te kad se i meni ogadiš!” Revidirčeva pasija Vaš najdraži nastavnik – kažete da je on od vas stvorio pisca ! – bio je u logoru istodobno s vašim ocem, bio je njegov mučitelj? Nisam to izričito kazao, ali se dade zaključiti iz načina na koji otac reagira na vijest da mi je on postao razrednik. Čitava ta istorija zaslužuje posebnu knjigu i ja ću na tome raditi dok sam živ. Njegov život prije 1948., studij arhitekture u Zagrebu, odlazak u partizane, strašna epizoda iz 1943., kad njegova partizanska jedinica zarobljava i strijelja grupu ustaških vojnika, među kojima je i njegov otac… Zatim, blistava politička karijera u Sarajevu, bio je najmlađi od nekoliko sekretara tzv. partijskih rejona, u centru grada, na Marindvoru, sekretar Četvrtog rejona. Pa hapšenje, torture u sarajevskom Centralnom zatvoru, revidiranje stava i odlazak na Goli otok, u svojstvu revidirca, sobnog starješine. Svome učeniku, budućem piscu, on pripovijeda sve osim Golog otoka. O tome ne smije kazati ni slova. Nisam ni dotakao njegovu neobičnu pasiju: ukrašavanje jelki! U nekoj filmskoj verziji od toga bih izvukao naslov: “Čovjek koji je najljepše kitio jelke!” Čarobnjak za kićenje jelki; već u predbožićne dane, on bi počinjao kititi golemu jelku, zajedno s djecom iz susjedstva. Stotine je tu bilo njegovih inovacija i patenata, s kartonima i papirićima od cigareta i ambalažnog staniola. Šokiralo me kad mi je režiser Ademir Kenović kazao da je i on sudjelovao u Marekovim ritualima ukrašavanja jelki! Smatralo se da u Sarajevu nema veće, ljepše i bogatije božićno-novogodišnje jelke. Ostajala bi puna i uspravna sve do posljednjih dana januara, onda bi je pažljivo spakirao i sklonio u podrum, do idućega decembra… Sudbina očeva određuje sudbinu sinova, tvrdite. Kao primjere spominjete Slobodana Praljka i Radovana Karadžića? Pominjem mnogo primjera, a najvažniji je vlastiti. U svim primjerima ljudska je sudbina bitno determinirana naslijeđenim roditeljskim križem. Neznatan je, ako uopće i postoji, prostor u kojem čovjek sam kreira svoju sudbinu. Toga nema. Ne znam da li sam stigao negdje udjenuti onu strašnu Marksovu rečenicu: “Tradicija svih mrtvih kao mora pritišće mozgove živih.” Jedno je kad se ta rečenica doživljava spoznajno, u mišljenju, a nešto sasvim drugo kad se proživi bukvalno, na vlastitoj koži. Ne spominjete je li otac odredio i životni put Emira Kusturice, vašega bivšeg suradnika. U “Otkupu sirove kože” ne koristite čak ni njegovo ime, oslovljavate ga uopćeno – redatelj? Da, i njegova je sudbina bitno određena sudbinom njegovog oca Murata, bivšeg partizana, državnog činovnika i prikrivenog rusofila, mnogo više nego što se misli i zna. Prije mnogo godina, na slično pitanje jednog francuskog novinara odgovorio sam da je za razumijevanje fenomena Kusturica važno dvoje: životni put i politička uvjerenja njegova oca Murata te činjenica da je Emir svojim roditeljima bio sin jedinac. Sjećam se da sam dopisao rečenicu: “Drukčije rastu i drukčiji ljudi postaju djeca iz mnogočlanih obitelji…” Prekinuću samoizolaciju Biste li ikad više pristali na suradnju s Kusturicom? Sadašnjem Kusturici ja ne trebam. Nismo se mogli dogovoriti o saradnji. Njega ne zanimaju moje još dvije napisane priče o ocu, čime bi se i u filmskom izrazu kompletirala ta moja autobiografska ispovijest. On smatra da su odnosi u svijetu nakon rušenja Berlinskog zida postali bitno drukčiji, da svijet traži sasvim nove i drugačije priče, i da su, prema tome, moje fabule postale irelevantne itd. Možda je u pravu, šta znam. Mada mi se pokatkad činilo da nije ni pročitao to što sam mu nudio. A ja opet nisam mogao prihvatiti neke njegove prijedloge i ideje, da ne govorim o razlozima. Šteta. U svakom bi slučaju, i za njega i za nas sve, bilo bolje da se vrati onome što najbolje zna raditi, a to je umjetnost filmske režije. Kakav je danas vaš odnos prema Praljku ili Goranu Babiću? Može li čovjek ikad sasvim zaboraviti ljude koji su mu u jednom trenutku bili bliski prijatelji, a u drugom se tako dramatično promijenili da ih više nije bilo moguće prepoznati? Spoznao sam da je nezahvalnost jedna od najružnijih manjkavosti ljudskog karaktera i trudim se da ne zaboravim nikoga od onih koji su mi u životu na bilo koji način činili dobro. S Praljkom, iz razumljivih razloga, nemam nikakvoga kontakta, a s Goranom Babićem, koji živi u Beogradu, kontaktiram svakodnevno. Za Praljka ne znam, a u Gorana ne primjećujem nikakvih, pogotovu ne “dramatičnih promjena”. I danas drži da je klasni faktor važniji od nacionalnog, a opći južnoslavenski jezični identitet od svakog pojedinačnog unutar njega. Vaša tvrdnja kako vas susret s drugim kulturama pomalo čini pripadnikom tih kultura, tako da ste djelomice i katolik i pravoslavac, Židov i Talijan, zvuči vrlo tipično za sarajevski mentalitet, barem onakav kakav je bio krajem osamdesetih. Ipak, vi ste danas manje-više napustili Sarajevo i odselili se u okolicu Goražda. U suprotnom smjeru od, u posljednje vrijeme uobičajenoga, migracijskog trenda? Predaleko sam ja otišao u svojoj samoizolaciji, moraću to prekinuti, vrlo brzo. Planiram do proljeća biti s porodicom u Sarajevu. Prepala me spoznaja da u mome doživljavanju budućeg odlaska sa svijeta, iz života, više žalim za knjigama nego za ljudima. Stoji mi više uzglavlja polica sa dva reda najdražih mi knjiga i to što govorim nije nikakva literarna spekulacija. Žao mi knjiga, ljude sam prežalio. Zar to nije strašno? Napisali ste scenarije za kultne filmove, poput “Sjećaš li se Dolly Bell?”, “Oca na službenom putu”, “Kuduza”. Ostvarili ste iznimno prestižan status i u poeziji, toj u našim krajevima poslovično anonimnoj raboti. Je li se od toga svojedobno moglo dobro živjeti? Scenaristika se uvijek i svagdje plaćala mnogo bolje od tzv. čiste književnosti i to ima svoje razloge i rezone. Od toga sam posla živio kao imućan čovjek, prometao kroz ruke znatan novac, ali daleko od toga da sam bio neki bogataš. Bilo je to dobro ne samo za mene i moju porodicu nego i za mnoge oko mene, u dva-tri koncentrična kruga. Ali je muka u tom što sam stekao navike imućnog čovjeka, kojima u ovom strašnom vremenu nije lako udovoljavati. Možete misliti kako to izgleda, biti rob i sluga s navikama i manirima gazde i gospodara. “Bliži su meni mrtvi…” Interesiraju li se strani redatelji za bosanske scenariste, posebno nakon što je sarajevski filmski festival pokrenuo trend koprodukcija u regiji? Nisam unutra. Mene lično zovu prilično često, sa svih strana, iz Srbije i Slovenije jednako, ali su to uglavnom savjetnički i pomagački poslovi. Pročulo se da umijem laganim, gotovo neprimjetnim intervencijama znatno poboljšati scenarij, ne samo u dijaloškom smislu. Često se, znate, griješi, pa se za neki scenarij kaže da je “dobar, samo mu ne valjaju dijalozi”. A zapravo se radi o tome da dijalozi i ne mogu biti dobri kad su likovi loše postavljeni, što nisu kako valja profilirani, što su ostali neizdiferencirani. Za te stvari jesam majstor i to majstorstvo naplaćujem “kao takovo”. Prije koju godinu ste, kažete, dobili nekoliko srčanih premosnica i potpuno promijenili život. Uključuje li to i apstinenciju od alkohola, poroka o kojem ste često pisali? Nisam ja donio nikakvu odluku o apstinenciji, niti kazao da neću više… Sve je to, i kafa i cigareta i alkohol, od mene jednostavno otpalo samo i trenutačno, nakon jedne teške operacije, aprila 2008. Kažem “otpalo samo”, jer se još nijednom, za ove više od tri i po godine, nije dogodilo da nešto od toga poželim, da mi duša za nečim zažudi. Ako bi se to dogodilo, ne bih baš potrčao, ali se ne bih ni dugo opirao. Zbirka “Sarajevski tabut”, nedavno objavljeno “Partizansko groblje”, “Morija”… mnogo je “funeralne” poezije u vašem recentnom opusu, puno oda pokojnicima? “Ja s ljudima više nemam o čemu razgovarati”, kaže Rubljov Andreja Tarkovskog. “Bliži su meni mrtvi, oni su moji bližnji, to je moja svojta”, kaže pjesnički subjekt u mojoj pjesmi o Silviju Strahimiru Kranjčeviću. Ako je sve ovo važilo ranije, prije kataklizme kroz koju smo prošli, onda stostruko važi danas, u doba sveopće površnosti, inkompetencije, plitkoumlja i neodgovorne brbljivosti.  

KOMENTARI NA ČLANAK

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove magazina SUTRA.BA. Online magazin SUTRA.BA zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara SUTRA.BA nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

    Najčitanije:

  • 24 Sata
  • 7 Dana
  • 30 Dana

PROMO